Trla baba lan
Dura lex, sed Durex
Blog
četvrtak, travanj 9, 2009
Aww, fuck. FUCK. What else can I say? Uncensored? Nothing. Proper blog stuff? No go. Not on the night when my roommate a.k.a. little brother landed in a nuthouse, so much so I wanted to be there too, went coockoo up to the point where his mother (!!!!) and my ex fiance (!!!!) had to dissuage me. So now it's 5 freaking am, I'm here having issues in front of the computer, sweating into his shirt (my roommate's, not my ex), worrying insanely – insanely – about him, missing him, wrapping myself in his scent. What the fuck did he do, and did they take care of him the way He took care of me today? Aww, fuck.
callirhoe @ 04:56 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
subota, ožujak 28, 2009

...Sidin jučer ja tako tute pred dragim mi Filozofskim i pušim, u pauzi između predavanja i seminara. Često tako čučim na tim našim štengama i pušim ili njupam somun iz kantine, pa mi kečap curi po prstima - možda nije pulit'ćki korektno za jednu profesoricu, ali volim tamo čučati, people watching: s lijeve mi strane dopire razgovor na njemačkom, kuži se po naglasku da ljudi nisu nejtiv speakeri, s druge čujem nešto tipa švedski.... Moji vlastiti studenti isto pušiju i tračaju (valjda nas jadne profe), a negdje na ulazu neki raspravljaju o  globalnoj krizi. 

I još, ono što me najviše dirnulo: dvije raščupane curice sjede na tim istim štengama i dijele slušalice empetrija, naglas pjevajući: it's a finaaaaal countdoooown....!!!!!!!!! To je prastara pjesma od Europe koju sam slušala kad sam imala valjda deset godina - i sad, nakon dva desetljeća, te dvije curke na mom faksu cerekaju se na tu istu pjesmu i... najradije bih se bila pridružila.  



I zato volem Filozofski (više nego sutlijaš, kiselo mleko i đuveđ  s goveđinom, štono je rekao onaj jedan mali u Nušićevoj Autobiografiji). Nek su bezobrazni, lijeni ili neznalice, ja volim svoje studente,odsjek mi je uvijek pružao podršku u svemu, a u veće probleme o kojima se raspravlja na Vijeću Onih Velikih nisam (još) upletena i ne zanimaju me.

Ja samo volim svoj posao i radno okruženje, dokle god mi na glavi ne sjedi tisuću drugih đobova za ekstra pare, kao, recimo, sad.


callirhoe @ 09:10 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 26, 2009

Bolešćina

I jučer i danas sam bolesna, gripozna, krepana ko krava; nisam ni kosu mogla oprati, nego žderem Lupocete i čekam da prođe. Znam da bih trebala/smjela pisati samo o kulturnijem stvarima ovđe, ali današnje jutro je bilo uznemirljivo (sic!): po običaju, budila sam cimera od 6 do 8, nije bilo kave u kući pa smo pili čaj sa cimetom, a ja sam se tresla od usrane temperature (još nisam otkrila gdje je spremio termometar)i prala suđe. Ondak, zovem Šefa da se ispričam jer danaske nemerem na poso, drma me gripa, moja najdraža crkotina od cimera za to vrijem se klimavo oblači i krade mi tekući puder i Chanel Allure, sve štima, ali... Netko zvoni u 9 ujutro. Njegov frend,ravno s noćne smjene nama u nenajavljeni posjet. Nisam navikla na takve jutarnje posjete, pogotovo one nenajavljene, pa sam skoro pukla; cimer me štitio: htio odjebat frenda, da nemre on sam tak upast bolesnoj Callirhoe na kafu, htio ga odvuć sa sobom. No, meni je nakon prvotnog šoka ("G., netko zvoni, a ne vidim niš kroz špijunku, bojim se, ajde ti otvori, kmeee") bilo drago da mi netko pravi društvo dok tu hračkam i slinim.


I tako sad pokrivena s tri popluna slušam Urbana, rastapam Lupocet flu i čekam da počne djelovati. Namjerno ne pišem o tome kako se netko brinuo za mene jučer onakvu nikakvu i bolesnu ko drek. Prvi put nakon cirka iljadu stoljeća osjećala sam se zaštićenom i zbrinutom, i sve maske su pale. Hvala ti.

callirhoe @ 10:30 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 24, 2009
callirhoe @ 19:53 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 23, 2009
callirhoe @ 17:34 |Komentiraj | Komentari: 0



Da sam ja učiteljica

Malko mi je puko film jerbo u zadnje vrijeme hrvatski narod, umjesto da gleda sapunjare, prati i moj i još par drugih blogova, ter im je užasno  zanimljivo što se sve događa u životima nekolicine čudnim vezama povezanih ljudi. Ne dam više materijala! Isto tako, molim mile mi i drage koji  a) ostavljaju komentare ili b) pišu mi mailove nakon detaljnog proučavanja svih pisanija, da budu taktičniji i suzdržaniji. Fala. Ljubim ruke.


Nego. O poslijediplomskom seminaru još nemam puno za reći, jer počinje tek za tri tjedna, ali trljam rukice i zbog novaca i zbog prilike da nekom (dvjema curama, u ovom slučaju) pružim uvod i laganini ufuravanje u pisanje doktorske disertacije: meni je taj mučan i zbunjujući proces biranja teme i sastavljanja suvislih poglavlja još uvijek vrlo friški, pa se nadam da ću im biti od pomoći, učiti ih čitati, recenzirati, pisati, misliti… Sve ono što nas nitko ne uči na dodiplomskom. Rad sa studentima je – barem meni – uvijek bio najzahvalniji dio posla kojeg sam izabrala kao izvor kruha svog svagdašnjeg.  Stoput bolje nego honorarni poslovi (=kljucam za kompom tri-četiri sata, ne vidim svrhu u tome što radim osim novaca, i zatim mi dođe da se onesvijestim od umora i dosade) ili znanstveni članci  (OK, to volim; al kad dođe ono formatiranje za publikaciju: te margine mora da bidnu vakve-nakve, te transkribiraj, transliteriraj, te sredi fusnote i bibliografiju, zareztočkainicijal…aj kvragu i vi i članak, a para niotkud!). Još bih puno mogla pisati o tome, ali…čeka me ono tezgarenje, oliti honorarni posao, a već sam krepana za danas. I bojim se hoću li sve stići na vrijeme.  Za zaradit nofce se valjda mora bit Superman.



callirhoe @ 17:22 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 22, 2009

Once upon a time

Jednom, davno, prije godinu i pol dana, bila sam započela - ne, bili smo započeli - život. Jednom, davno, imali smo pesa, tepihek u obliku smajlića u kupiJoni i krevet kojem je pašče izgrizlo dasku - ali ja sam sve skupa, sebe, tebe i Angie, generalno zasrala, sjebala, rasturila, uništila. Drago mi je da je sad kupaonski smajlić čist, da imaš fora novi kauč i da konačno razgovaramo - i hvala ti što si mi oprostio. Boje ovog posta, by the way, pokušavaju imitirati boje na tepiheku.


callirhoe @ 18:20 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare

Nedjelja

Nedjelja. Za mene to više nije lijepi dio vikenda (eto ga na, opet sam negativna!), već dan koji prethodi ponedjeljku i razmišljanju o doslovce tisuću obaveza. Ne mogu uživati u nedjelji: budim se s paničnim grčem u želucu, pijem čaj umjesto kave koja bi me još više uzrujala, prekopavam po papirčinama za posao, MUP i doktore, te se cjenkam s cimerom tko će kad bit na kompu. Jer sad je tu samo jedan komp,i Callirhoe ne može svoju tjeskobu smiriti sjedeći na kauču, s laptopom u krilu, obavljajući barem dio posla - a kad mogu nešto malo napraviti nedjeljom, bilo da su u pitanju pripreme za predavanja ili sat vremena rada za honorarni posao, to mi daje osjećaj svrhe i smiruje me. A bogme se i obavi rabota koja se inače obavlja tijekom radnog tjedna. Ovako, nedjelja je buljenje u televiziju i planiranje ponedjeljka, moljakanje cimera da mi prepusti komp bar da pošaljem koji mail ili se ispucam na blogeru. Imam tako malo psihičke i fizičke energije za sve poslove koje radim i obaveze koje ispunjavam, da je to čista grozota. I zato se gotovo veselim ponedjeljku kad ću bit svrhovita, užurbana, nadajmo se i koncentrirana, pa na kraju već u 5 popodne krepana ko pašče. Sutra više neće biti ove nesvrhovite, tjeskobne nedjelje. Sutra.


callirhoe @ 17:17 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, ožujak 21, 2009

Žaljenje i bol

Žao mi je što sam morala („morala“?) maknuti link na blog svog cimera, jer mislim da a) piše sve bolje, i to istovremeno i zabavno i pametno i b) da bi mnogi roditelji i blesava dječurlija koja se tek počela upuštati u kojekakve eksperimente s kemikalijama mogli mnogo naučiti čitajući Goxxa, njegovu životnu priču i korisne linkove s desne strane njegova bloga. Žao mi je što priča o dvoje ljudi (prvo sam napisala „ludi“ – slučajnost?) koji si međusobno pomažu ne smije biti ispričana, viđena, pročitana; jer to dovodi u pitanje Callirhoein posao i nekakav status. Ma koji vražji status? Ovih dana radim kao crv, cijeli semestar ću se ubijati od posla, dajem sve od sebe i želim bit dobar nastavnik, mentor i znanstvenik. Zašto onda „naša“ priča ugrožava taj moj trud? Ne da mi je žao, nego me boli, onako, u želucu, pa do srca, pluća i glave. Boli me fizički. 

I boli me još nešto… Boli me ono što sam danas pročitala na blogu čovjeka kojeg doista želim u svom – u „našem“ – životu, a koji je zbog Nas propatio toliko toga. Ne mogu mu ni ostaviti komentar, jer ne dozvoljava anonimne komentare, a ja nisam na njegovom blog servisu. Mogu mu samo ovdje reći da bih najradije kleknula, molila da mi oprosti što sam mu zasrala život i pokušala ga uvjeriti da mu, ako ništa drugo, želim biti vjeran prijatelj. I da je prepametan za svoje godine, da je točno shvatio što se dogodilo onaj dan kad smo skupa trebali kuhati piceka sa šampinjonima, da sam bila previše potresena i šokirana događajima tog dana i… i da Onaj neće više klečati pred mojim kaučem sa zaručničkim prstenom, niti da imam ikakvu želju udati se za njega li bilo koga drugoga. On i ja smo morali razgovarati o svemu što je bilo i što se događalo u našem prošlom, zajedničkom životu; istina, to nas je zbližilo na način na koji nismo bili bliski dok sam ja ponosno pokazivala prstenček naokolo, upoznali smo se mnogo bolje, razumijemo jedno drugo mnogo bolje – ali to je to. On mi je oprostio. Ja sebi nisam i pitanje je hoću li ikad moći. Ali, da, drago mi je što smo imali nekakav (njegov izraz) „closure“, što mi je ispričao kako se osjećao u doba kad sam ja počela odlaziti kvragu, i što je toliko dobar da mi može oprostiti. Ali to ne bi smjelo imati veze s čovjekom koji je, ni kriv ni dužan, upao u život dva luđaka i zatim još morao pretrpjeti to da sam ga otkantala jedne večeri zbog posjeta svog bivšeg zaručnika. Ako ga to boli, barem mu ovdje mogu reći da boli i mene, jako. I da je uvijek, uvijek, njegova prisutnost u mom životu značila smirivanje, veselje, normalnost. Da sam sad i ja normalnija i da se jako trudim. Želim mu reći da sam zavoljela zmijicu Darlu i da je svaki trenutak s njim bio prelijep i – ponavljam se, ali istina je – normalan.


callirhoe @ 14:05 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 19, 2009
    http://www.youtube.com/watch?v=NLP_H39D9N0


Ne uspijevam nikako na ovoj krntiji postaviti normalni YouTube video, pa eto samo linka.

callirhoe @ 18:11 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare

Neću, ne mogu i ne želim ubiti ovaj blog i svoj identitet Callirhoe s kojim sam se toliko srodila. Falite mi, svi vi: nepismeni, goodthinking, windsorica, ajerdna, razni drugi koje čitam povremeno i koju povremeno čitaju mene. E, pa, zato, evo, nakon svih informativnih razgovora i upozorenja, nastavljam - bar dok me zbilja ne prikakolje za vrat i dok mi posao doista ne visi o koncu.

 Neću više pisati svinjarije, obećavam; oni koji me koliko-toliko poznaju, svjesni su da ne govorim, radim i pišem baš samo svinjarije. Ja sam dobra curica (jel'da? Jel'da ipak jesam, 'nako, u duši?) i imam na pameti štošta drugo osim gadarija koje sam u zadnje vrijeme ovdje izbacivala. Recimo.... Veseli me što ću preuzeti poslijediplomski seminar o latinskoj lingvistici, to mi je i velika počast i velika pošast (novci!), pa ću, čim to krene, pisati o Kvintu Eniju i starolatinskoj književnosti i jeziku, možda i o bilingvalizmu na rimskim natpisima. Eeee, ondak ćem da postanem tak dosadna da me nitko više neće čitati, pa će Callirhoe zamrijeti polako, prirodnom, a ne nasilnom i neprirodnom smrću (tak mi je smiješan taj instrumental od riječi "smrt": smiješna je i sama riječ; jedno slogotvorno -r-, a sve ostalo suglasnici! To valjda samo hrvatski može: hrt, vrt, rt, smrt. I prst i vrst). 

Toliko za sad. Hvala svima koji me podržavaju u mojoj buntovnosti.


callirhoe @ 14:04 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
subota, ožujak 14, 2009
Ovaj blog će mora da se seli. Negdje. Jerbo Callirhoe (koja sad mora smisliti neki novi nick, a baš se srodila s tom Kalirojom!) doznala da ju čita i prepoznaje daleko više ljudi negoli je mogla zamisliti i nego što bi trebalo. Kako mi postovi postaju sve kontroverzniji, a jezičina pogana, pakiram se pa na neku drugu domenu. Svi moji mili i dragi bit će u privatnoj poruci obaviješteni o novoj adresi. Šmrk. Pa pa, bloger.hr, I'll miss your layout!
callirhoe @ 06:48 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 12, 2009
callirhoe @ 09:39 |Komentiraj | Komentari: 0
...and I quote:

A little bad taste is like a nice dash of paprika.

I don't care what is written about me so long as it isn't true.

 (Dorothy Parker)
callirhoe @ 08:27 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, ožujak 10, 2009

Moja verzija priče

Postoji i druga verzija sage o krađi laptopa, iPoda i love od one na Njegovom blogu...Cimeričina. Cimerica je samo u magnovenju iskočila iz kreveta u 7 ujutro u subotu, našla Njega kakospava ko beba na razvučenom kauču u dnevnoj sobi, po nekim intrigantnim sitničicama skužila da je još netko tu prespavao i mislila: pa dobro, našo si je dečka za one-night-stand, nije neki bad, samo gdje mi je smušenjak zametnuo komp? Tek kad se smušenjak probudio i propentao što se dogodilo, cimerica je, 'nako, na prvu loptu, odvalila Njemu šljagu. Malu, ali šljagu. Psovala mu sve po spisku, zvala mu majku, zvala policiju, pokušala se zbrojiti od šoka, roknula tri Normabela i… I na kraju, koliko god bijesna bila, nije mu dala van iz kuće kad je naoko odlučno navukao kaput (na gaće! Bez hlača; pametno) jer da on sad ide van na cestu i da je govno. Nije on ni govno ni svinja, on je samo bio nesretan, nalio se, naždro Xanaxa i nije bio sposoban suvislo rasuđivati kad mu se počeo uvaljivati slatki dečkić. Dovoljno je to što već tri dana od svih frendova sluša kako sam ga trebala bacit van, dovoljno je to kako se osjeća, a znam kako se osjeća. Nema gore kazne od tog osjećaja. Pa sad nek vrla nam čitateljska populacija prosudi tko je tu lud: cimer koji dovlači govno od lopova u moj stan ne znajući s kim ima posla, ili stanodavka koja ne da cimera usprkos sranju u koje ju je uvalio. To je ono „dva brata uboga jebu jedan drugoga“: mi se ne jebemo doslovno, ali smo postali ko dva brata uboga, razumijemo se na neki neobjašnjiv način usprkos svemirskim razlikama u mentalnoj nam konstrukciji i - bar što se mene tiče - dijelimo i dobro i zlo. A on, moj ubogi lažni nesuđeni brat, donio je toliko dobra u moj život, iako toga uopće nije svjestan. Nije svjestan koliko je mudar za druge, a glup za sebe, koliko je velikodušan i koliko je preblesavo dobar za stvarni svijet od kojeg bježi. Zato ga ne dam ni na cestu ni u onu rupčagu u kojoj je životario, nego će lijepo ostati sjediti tu dokle god želi. I, da, iznosit će smeće, saugat će, morat će malo više raditi po kući, pridonijeti financijski kad bude mogao, a, ako ima Boga, naći i tu izdrkotinu od tipa koji nas je pokrao i razbit mu njušku s nekim od svojih štemera. Eto. To je moja priča. Priča o dva brata uboga koji povremeno zajebu jedan drugoga.


callirhoe @ 17:21 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 8, 2009
http://www.youtube.com/watch?v=HjGrOG5EbeI
callirhoe @ 10:27 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare

I wish I could rewind

Kao što Fejsbuk populacija već zna iz mojih jučerašnjih zdvajanja, bješnjenja i kmečanja na statusima, ukralo mi laptop (= mozak, djela, život, sve). Neću sad o tome, nego o nečemu što me drži dok pišem na ovom cimerovom govnetu od kompa koji samo što nije umro posve i nadasve. Dakle, nisam u stanju prosrati baš ništa suvislo. Ali. U cijeloj toj sapunici s laptopom, netko mi je posvetio pjesmu na svom blogu: veselu, upbeat, romantičnu, tužnjikavu ako baš tražite u njoj i tugu - e, ta pjesma me drži. Pa zato, bez pitanja o copyrightu, pejstam ovdje tu istu pjesmu i riječi. Hm, hah - opet nešto ne štima z blogerom pa nemam opciju mijenjanja fonta i boje, a ni pejstanja linka. Jebemu bloger. Evo, za sad, samo riječi, a tko želi poslušati pjesmicu, nek ju nađe na jutjubu... 

Craig David - Insomnia

 
I never thought that I'd fall in love, love, love, love
 But it grew from a simple crush, crush, crush, crush 
Being without you girl, I was all messed up, up, up, up
 When you walked out, said that you'd had enough-nough-nough-nough
 Been a fool, girl I know
 Didn't expect this is how things would go
 Maybe in time, you'll change your mind
 Now looking back I wish I could rewind 
Because I can't sleep 'til you're next to me 
No I can't live without you no more 
Oh, I stay up 'til you're next to me 
'til this house feels like it did before 
Feels like insomnia ah ah, feels like insomnia ah ah 
Feels like insomnia ah ah, feels like insomnia ah ah 
Remember telling my boys that I'd never fall in love, love, love, love 
You used to think I'd never find a girl I could trust, trust, trust, trust
 And then you walked into my life and it was all about us, us, us, us 
But now I'm sitting here thinking I messed the whole thing up, up, up, up 
Been a fool (fool), girl I know (know) 
Didn't expect this is how things would go 
Maybe in time (time), you'll change your mind (mind) 
Now looking back I wish I could rewind 
Because I can't sleep 'til you're next to me 
No I can't live without you no more (without you no more) 
Oh, I stay up 'til you're next to me (to me) 
'til this house feels like it did before (because it) 
Feels like insomnia ah ah, feels like insomnia ah ah 
Feels like insomnia ah ah (ah), feels like insomnia ah ah Ah,
 I just can't go to sleep 'cause it feels like I've fallen for you
 It's getting way too deep 
And I know that it's love 
because I can't sleep 'til you're next to me 
No I can't live without you no more (without you no more) 
Oh, I stay up 'til you're next to me (to me)
 'til this house feels like it did before 
Feels like insomnia ah ah, feels like insomnia ah ah 
Feels like insomnia ah ah, feels like insomnia ah ah 
Feels like insomnia ah ah, feels like insomnia ah ah Feels like insomnia ah ah,
 feels like insomnia ah ah


callirhoe @ 10:08 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, ožujak 6, 2009
Musings on destiny

"People show up in one's life for a reason", the saying goes. Is that so? For a long time, I thought not; a while ago, I changed my mind. Not that I believe in destiny defined as such ("a predetermined course of events often held to be an irresistible power or agency", says Merriam-Webster online), and I definitely hope – if not completely trust - that we always have a choice of several paths to take: even if it sometimes seems there are only two, or one. Or none at all.

 Still, certain events involving certain people happen without our workings, randomly and unexpectedly. Randomly and unexpectedly, you click with someone, or get help which seems undeserved. They come and go, those people: some of them don't leave much of a trace, as if they've never appeared in your life (and even if this sounds cruel, it's true); but others stay, or leave an indelible mark on your thoughts, views, feelings, on your life in general. Most importantly, I've started to believe that kindness and help really can just fall from the sky when you need them. I had that happen to me: kindness and help I wouldn't dare to ask for, or thought there's no one to ask: but they came, and I can't believe anymore it was just luck. There was simply too much "luck", too many wonderful persons who showed up out of nowhere – or out of very distant past – and without words, without questions, they understood, helped, or just stayed around. There has always been a reason, I think, even if on many occasions I didn't recognize it until later. I guess that's how it works - and I just wish I could reciprocate.

(I just thought of the stupid joke from the good ol' Back to the Future, when Michael J. Fox's (Fox'? Foxes?) says to his wife-to-be: you are my density".)

 

callirhoe @ 11:04 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 5, 2009
callirhoe @ 04:11 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 2, 2009
callirhoe @ 16:21 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
Nema zapisa.
Nema zapisa.